Gradina na Brijunima

Brijuni su skupina od 14 otoka koji su status nacionalnog parka stekli 1983. godine. Specifični povijesni uvjeti omogućili su da se očuvaju brojni povijesni i arheološki ostaci te na taj način realizira najveći arheološki park u Istri.

Slikoviti otoci bili naseljeni još od pretpovijesti pa do antike, da bi početkom 20. stoljeća njemački industrijalac Paul Kupelwieser uredio mondeno ljetovalište. Ipak iznenađujuće su dobro sačuvane obrambene zidine brončanodobnih gradinskih naselja Histra na vrhu brežuljaka usred Velog i Malog Brijuna. Jedno od njih je i Gradina, brončanodobno naselje, s očuvanim bedemima i nekropolom, a nalazi se sjeverno od uvale Verige, na istoimenom brežuljku. Naselje se sastoji od središnjeg platoa koji je bio opasan trostrukim kocentričnim bedemima. Bedemi su bili prilagođeni brežuljku i njegovoj konfiguraciji terena, a građeni su u suhozidu od velikih kamenih blokova. Svaki je bedem izgrađen od dva lica čija je unutrašnjost zapunjena sitnim kamenjem.

Veliku i važna uloga pridala se izgradnji ulaza u Gradinu pa su se stoga i nekoliko puta nadograđivale. Primjer za to je zapadni takozvani Gnirsov ulaz kojemu je početna širina od tri metra smanjena na jedan kako bi se spriječio prodor neprijatelja. Osim toga ulazi su postavljeni na način da tvore labirint što je također otežavalo i usporavalo neprijatelja. Na zidinama pronađeni su i obluci koji su služili za obranu, a od malobrojnih brončanih nalaza pronađen je vrh koplja i bodež koji je bio dio grobnog priloga.

Već spomenuta nekropola nalazi se uz bedeme naselja, a pored pojedinačnih ukopa u pronađene su i ograđene obiteljske grobnice. Stanovnici gradine svoje su pokojnike pokapali u sanduke od kamenih ploča položenih ispod kamenih gomila. Takve grobnice sa skeletnih ukopom u zgrčenom položaju datiraju iz 14. stoljeća prije Krista, a pronađene su i na okolnim brežuljcima poput Ciprovca, Antunovca i Rankuna.